Kao guske u magli mi ne primjećujemo da je Beograd opet "glavni grad regiona", u koji odlaze pjevati i oni koji su se kleli da nikada „neće zaboraviti“. Kao totalnim naivcima nije nam još jasno da smo mi bili „agresori na ove naše (srpske) prostore". Nama je skoro promaklo postavljanje karte Velike Mađarske, a koje će sutra poslužiti kao presedan za postavljanje karte "Velike Srbije". Nismo se ni trepnuli na prijedlog da bi vodu, kao nacionalno blago budućnosti oko kojega će se najvjerojatnije voditi ratovi, trebali baciti na tržište. Nismo primijetili da prema Wikipediji Hrvatska više nema granicu s Italijom.

Danas smo slijepi isto kao što smo bili prije šesnaest godina, kada nam je iz Engleske došao određeni "visoki stručnjak za financije" Andrew Lovegrove i prodao slogan "Previše je banaka u Hrvatskoj, ima ih više od 60, a dovoljno je 10". Umjesto dotadašnjeg velikog priljeva kapitala i ljudi iz dijaspore uslijedio je silni odljev novca iz hrvatskih banaka, a što je slijedom toga srušilo bankovni sustav i stvorilo uvjete strancima za preuzimanje kontrole nad njime. Izgubili smo i kontrolu nad teritorijalnim morem, ribom i ostalim bogatstvom u njemu.

Pitam se kad će nama Hrvatska biti samo Hrvatska, koja je samo u Europi? Kad će Hrvati prestati s izmišljanjem naziva kao što su: "ovi naši prostori", "ex Jugoslavija", "Balkan", "balkanska regija" ili još gore "region"? Zašto uopće koristiti naziv "Jugoistočna Europa" kad Irci ne koriste naziv "Sjeverozapadna Europa"? Oni samo kažu Irska, a zna se da je ta zemlja samo u Europi i da je članica Europske unije.

Nemojmo samo kriviti bivšu, sadašnju ili buduću vlast. Stanimo pred zrcalo i pitajmo sebe: "Ki smo, ča smo i kamo gremo?" Sve sam ovo napisao jer se radujem što smo napokon prekinuli takozvanu „balkansku rutu“. Sada trebamo časno i pošteno priznati Mađarima, Slovacima, Česima i Poljacima da su bili potpuno u pravu, a onda pokrenuti sive stanice i zajedništvom zaustaviti iseljavanje i pokrenuti useljavanje Hrvata u Hrvatsku.

Vladimir Lušić