Politička alternativa raznim pokušajima obnavljanja Jugoslavije pod drugim imenom, koji traju od samog osamostaljenja Republike Hrvatske do danas, dobila je konture u vanjskopolitičkim prioritetima koje je formulirala predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović:  Višegradska skupina i inicijativa Jadran - Baltik. No o sadržaju se gotovo ništa ne govori jer ga vjerojatno još ni nema. U biti, navedeni prioriteti su samo metafora kojom se želi naglasiti suprotstavljenost svim pokušajima relativiziranja hrvatske

državnosti, čiji su nositelji baštinici jugoslavenskog komunizma i velikosrpskog projekta koji imaju podršku onih čimbenika u tzv. međunarodnoj zajednici koji su priželjkivali opstanak bivše Jugoslavije.

U tom smislu predsjednica Republike kaže da Hrvatska mora potencirati svoje punopravno članstvo u Europskoj uniji i u NATO-u, što je logično, ali barem naizgled prelazi preko činjenice da su mnoge članice tih dviju organizacija upravo ti čimbenici tzv. međunarodne zajednice koji su nastojali spriječiti hrvatsko osamostaljenje 90-ih godina prošlog stoljeća i, nakon što nisu uspjeli, pokušali obnoviti Jugoslaviju u okviru raznih inicijativa u suradnji s domaćim protivnicima hrvatske državnosti, što je manje logično. No sama formulacija tih prioriteta nije jamstvo ničega ako iza toga ne stoji konkretni sadržaj koji će napraviti tu mogućnost realnom i korisnom za Hrvatsku.

Naime, naslušali smo se svih ovih godina kojekakvih prioriteta koji su se toliko ponavljali da su s vremenom postali mitovi koji su bili, kao i svaki mit, neistiniti. Na primjer, mit o Europskoj uniji koja će riješiti sve hrvatske probleme čim Hrvatska postane punopravna članica. U stvarnosti svaki vanjskopolitički prioritet zahtijeva uporni i dugotrajni rad za njegovo ostvarivanje. Ako samo računamo koje su sve države izravno ili neizravno uključene u navedene prioritete, odmah možemo zaključiti da predstoji ogroman posao kako bi Hrvatska uopće bila u mogućnosti postati dio Višegradske skupine i inicijative Jadra – Baltik te da ga trebamo odraditi. Također valja jasno definirati što Hrvatska dobiva ili gubi svojim sudjelovanjem i ne zaboraviti da eventualno članstvo ne znači da će nestati države koje nisu članice Višegradske skupine i inicijative Jadran – Baltik, niti će nestati njihovi interesi.         

Potencirati članstvo u Europskoj uniji je ispravno, ali valja živjeti u stvarnosti i ne idealizirati. Europska unija nije ona Europa kojoj je Hrvatska stoljećima pripadala. Europska unija je otuđena i nije baštinica prave europske tradicije čiji je dio Hrvatska oduvijek bila. I danas je Hrvatska dio klasičnog europskog ozračja, dio te Europe s kojom se oduvijek prirodno i sudbinski prožimala, hrvatsko europejstvo je povijesna činjenica, a ne nešto o čemu će odlučivati „europskounijski“ birokrati i tehnokrati ili neki trenutni vladar u Hrvatskoj. Hrvatska je samo imala civilizacijski prekid za vrijeme prve i druge Jugoslavije, ali je povijesna svijest o hrvatskoj pripadnosti Europi u narodnom pamćenju i kod boraca za hrvatsku slobodu nadživjela i kraljevsku i partijsku diktaturu, i žandare i milicajce, i vlastitom krvlju ponovo uspostavila taj civilizacijski slijed unatoč „eurospskounijskim“ činovnicima koji su pretvorili Europu u još jednu nadnacionalnu političku organizaciju prostorno, administrativno, birokratski, koji su pretvorili Europu u interesnu uniju suprotstavljenih gospodarskih, industrijskih, trgovinskih i novčarskih interesa, i to nakon što su iz nje izbacili sve europske velikane i samoga Boga.
EU je danas vlasništvo njezinih velikih i bogatih članica za koje su male i siromašne članice samo prošireno tržište i izvor „pristojnog“ iskorištavanja. Sada je Hrvatska u takvoj Europskoj uniji u kojoj naši predstavnici ne mogu mijenjati „europskounijske“ odluke koje na različite načine zadiru u naš suverenitet. Pa i prije i nakon ulaska u tu i takvu Europsku uniju Hrvatska je morala i mora uništiti važne izvozne grane, ograničiti svoj ribolov, stočarstvo, voćarstvo i povrtlarstvo, prodati obiteljsko srebro, pa i zlato, odustati od svog morskog pojasa, itd., itd.  Uz sramotno pristajanje Jugoslavena, liberaliziranih komunista, velikosrba, ali i raznih oportunista, bespolnika i kojekakvih nevladinih udruga, itd., koji kad već nisu uspjeli spriječiti hrvatsko osamostaljenje, rade sve da ga ponište za bruxelleske škude ili iz čistog kukavičluka.
Svi su oni zajedno žrtvovali „europskounijskim“ velikim svećenicima krv tisuća dragovoljaca Domovinskog rata, narodne žrtve kroz povijest i narodne snove o samostalnoj državi, i to za svoje domaće i bruxelleske povlastice. Toj i takvoj Europskoj uniji oni su žrtvovali dobar dio hrvatskog suvereniteta, što se u normalnim državama i među normalnim ljudima naziva izdajom. Požurili su u novo zajedništvo nakon krvavog izlaza iz prethodnog, a da nismo riješili ni Svetu Geru, ni Savudrijsku valu, ni Šarengradske ade, ni Prevlaku ni Neum, ni Zavalje niti smo proglasili ISKLJUČIVI GOSPODARSKI POJAS… Požurili su u novo zajedništvo s onima koji su nam uveli ratni embargo kad smo bili goloruki, s onima koji su nas izjednačili s našim krvnicima, s onima koji su zatvarali i sudili naše osloboditelje, s onima koji su zahtijevali pomilovanje naših krvnika.  
Iluzije ne umiru lako. Već spomenuti čimbenici tzv. međunarodne zajednice, koji bi po prirodi stvari trebali biti hrvatski partneri s obzirom na zajedničku pripadnost Europskoj uniji i NATO-u, s dubokim projugoslavenskim predrasudama i uz djelatnu suradnju jedne hrvatske vladajuće elite koja se ponosi bezuvjetnim popuštanjem stranim središtima moći, daju nove snage preživjelim iluzijama prošlosti i pomažu da se prikrije sjećanje na tri tragična neuspjeha s jugoslavenskim pokusima u kratkom povijesnom razdoblju od sedamdeset godina. Bila bi tragedija kad bi ti čimbenici u suradnji sa slabim hrvatskim političkim vodstvom uspjeli pretvoriti pučanstvo Hrvatske i Bosne i Hercegovine u pokusne kuniće, da bi se po četvrti put dokazalo da intelektualne maštarije kao što je jugoslavenstvo ne mogu uspjeti na dulji rok. Ponovno nametanje takvih neprirodnih integracija, umjesto promicanja slobodnih i razumnih odnosa između samostalnih država jugoistočne Europe, platit će ti pokusni kunići koje će nakon neizbježnog neuspjeha stvarni autori tih iluzija slati u neki novi Haag, dok će oni sami kao svjetski državnici uživati "zaslužene" mirovine za svoje umotvorine, a možda poneki od njih dobije i Nobelovu nagradu za mir.
Prioriteti koje je formulirala predsjednica Republike ispravni su u smislu naglašavanja onih inicijativa koje nas udaljuju od takvog scenarija. Međutim, ako hrvatski narod želi sebe i svoju državu sačuvati u suvremenom svijetu, treba u prvom redu urediti svoju državu i svoje unutarnje odnose kako bi postao ravnopravan drugim slobodnim narodima, a ne kao sada izvrgnut stranim savjetima i pritiscima koji nikada ne mogu biti odraz hrvatskih želja i potreba. Samo tako može učvrstiti svoju samostalnost i nezavisnost koje su temelji na kojima se kasnije može izgraditi narodni život; bez toga nema prave slobode, ni pravog gospodarskog napretka niti prave socijalne pravde. Ako i dalje budemo očajnički kucali na tuđa vrata da nam se otvore, kako bismo mogli pokupiti mrvice što padaju sa stolova moćnih i bogatih, nikada se nećemo podići, niti će nas itko poštivati.
„Prošla su vremena u kojima se mislilo da svaki narod i svaka država moraju imati u svojim granicama sve ono što im treba; naprotiv, svi su razvijeni narodi u ekonomskom pogledu međusobno ovisni. Ta se ovisnost uređuje različitim ugovorima ekonomskog značaja koji ne mogu krnjiti nacionalne nezavisnosti. Kako Hrvatima nije potrebno gubiti političku nezavisnost zbog vlastitih ekonomskih razloga, to nije jasno zašto bi je trebalo gubiti u razlozima bilo kojeg drugog naroda na svijetu, i to još možda s našom jedinstvenom pomoći na različitim bratskim, posestrimskim, ideološkim i sličnim dekorativnim zamkama. Hrvatska ekonomska baza je takve naravi po svojoj poziciji da nije nužno iscrpljivati je politički u okviru izrabljivačkih koncepcija, kad ona pruža mogućnosti za stvaranje ravnoteže u kojoj sloboda i nezavisnost hrvatskog naroda mogu biti potpuno osigurani" (Prof. Ivan Oršanić, „Vizija slobode“,  str. 85.).
„Nema Hrvata-Jugoslavena koji je ostao u procesu integracije, a da se nije pretvorio u svjesnog uništavatelja svega što je hrvatsko. Najprije nacionalno samoubojstvo u sebi, a onda u cijelom narodu. To su činili i morali su činiti i svi oni koji su ma u najmanju ruku pristajali uz jugoslavenstvo i Jugoslaviju. Ni u jednoj fazi, ni u jednom času jugoslavenstvo i Jugoslavija nisu bila afirmacija hrvatstva. Uvijek i svagda samo njegovo uništenje. Borba, dakle, protiv jugoslavenstva i Jugoslavije je borba protiv jednog od najvećih zločinačkih kompleksa u povijesti Balkana, borba je protiv mržnje kao regulatora sudbine naroda, borba je protiv jednog stanja koje predstavlja stalno i nepromjenjivo obnavljanje zločina" (Prof. Ivan Oršanić, „Vizija slobode“, str.163.-164).

HM